031 811 018 [email protected]

Muslimansko je groblje, nastalo 90-ih godina prošlog stoljeća, integralni dio Gradskoga groblja u Đakovu. Počivalište je ondje u razdoblju od 1992. do 1999. pronašlo oko 130 osoba iz tadašnjeg Izbjegličkog centra Gašinci, među kojima je do danas svega 40-ak obitelji posmrtne ostatke svojih bližnjih vratilo u domovinu. Iako je ostalo oko 80 mezara, nadgrobni spomenici „nišani“ polako nestaju pred zubom vremena. Svake godine Univerzal, u međuvremenu, bespogovorno brine o tom prostoru od 500 četvornih metara i unatoč nenaplaćenoj grobnoj naknadi ne zaračunava ni troškove osnovnog održavanja, poput košnje trave. Iz pijeteta prema pokopanima i zbog izbjegličke kalvarije koju su prošli, ne dočekavši za života povratak u svoju zemlju, komunalac zasad ne poseže ni za zakonskom odredbom koja grobno mjesto poništava i formira kao novo ako grobna naknada nije plaćana deset godina i duže.

Iz Islamske zajednice u Hrvatskoj ne stižu vijesti koje bi donijele rješenje za đakovačko mezarje, nego samo naznaka da se bez punomoći obitelji pokopanih ne može učiniti ništa i da je za njegovu konačnu sudbinu ključan diplomatski dijalog Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. S druge strane, Univerzalov direktor Stjepan Ripić ima ideju. – Najprihvatljivija bi bila opcija na tragu našeg otprije iznesenog prijedloga o zajedničkoj grobnici s posmrtnim ostatcima svih onih koji počivaju na islamskom dijelu Gradskoga groblja i prikladnim spomenikom kao trajnim obilježjem na mezarje. U podizanju spomenika u znak pijeteta prema ovdje pokopanim osobama za njihova izbjeglištva iz BIH vidimo i priliku za međukulturalnu suradnju Hrvata i Bošnjaka, čemu ne bi trebalo tražiti ozbiljniji povod od pitanja dugoročnog rješenja đakovačkog mezarja, kaže Ripić. To je predugo otvoreno pitanje.